Home
Texts
User Agreement
Privacy Policy
Contact
Google

Related links
Link to us

          Latinic     IPP     KASC  
Up

Naziv: OCVALE PRIMULE
Autor: Skender Kulenović

I

To su tople kćerke vlažnih zavjetrina.
Skrivene i nježne, za suncem se žute.
Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute
skora iščeznucca s dolaskom vrelina.

Kao da su mrtve. Ali one ćute
u srcima žutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svježina,
al primule meke i titrave sute.

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u časkama bijelim procvalih ponoći,
zaplakaše oči skrivenih primula:

u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetiše da ce skoro proći
i da ce ih nekud odvest vreli juni.


II

Osjetiše dragost mekih milovanja,
ali kćerke žute napuštene cvatu.
Željele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast nečijih dlana ćutjeći na cvatu.

Nalis"e se oči žutine i sjanja.
Svaka skriva dušu titranjima stkatu
i u zavjetarja žutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.

Neko s brijega slazi. Osoja miruše.
Čekaju ga pune rascvalih čeznucca
s cevrmama tankim prežutoga zlata.

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane čeznjom vrućeg povinuća
njih opaja miris iz njegove duše.


III

Mislile su pomrijet kada gizdav stiže,
i zasjaše čaške jagorčika jarih
On snažno miriše, iskri se i žari
i, niz tkiva noći, sve niže i niže

nad njih pada. Klone. Žuti nektar liže
i žitkoga soka sto ga vračar stari
za primule žute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se diže.

S vlaću bijelog sunca u dnu žute časke,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
čekaju ga da se opet mrtav spusti.

A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praške
na njih što mu s daha strepe prestravljene.


IV

O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otislo gdje i sad možda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
sto raskriše časke s prsta ti i peta.

I, sad, kada ćutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teške dlane vrele,
i kad žitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toči sokovine zrele,

na dnu svih sazrenja, niz ječmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

niz snijeg što ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko teče u primule žute.


V

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz ječmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim čežnjom jedrih žetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.

Žita su visoka, plava i preplava.
Niz međe mirišu sunca ivančica.
O ocvale kćerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vaših klica.

da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duše,
sad bih imo brata da uz mene luta

niz sjedrala žita, žuta i prežuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suše,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.