|
|
|
Pregled Sled Poslednji
Branko Ćopić
PIJETAO I MAČAK
I
Pri kraju šume, u doba davno,
Mačak i Pjevac živjeli slavno.
Kuća im bila od jednog sprata -
priča je o njoj kružila gorom -
prozorčić jedan i dvoja vrata,
a krov pokriven bukovom korom.
Pod samom strejom pismeno stoji:
,,Putniče, uđi, prevare nema,
svi koji dođu gosti su moji,
ručak se sprema.''
I potpis ima olovkom plavom:
,,Domaćin Mačak,
šapom i glavom.''
Poniže stoji, od istog pisca:
,,Zabranjen pristup
samo za lisca!''
Pjetlić i Mačak u domu bijelom
živjeli složno, šapa uz krilo,
drugarstva takvog na svijetu cijelom
niti će biti niti je bilo.
Kakav je Mačak Pjetliću drug
znalo se šumom uokrug.
Zimi, dok moćna mećava vije
i obnoć bura po šumi viče,
Pijetao leži, pećice grije,
a Mačak priča lovačke priče.
U Mačka lula veća od glave,
šalvare turske od svile blijede,
odbija muški dimove plave
i čudne priče prede li, prede:
,,Pođem ti jednom, delijo stara,
u lov sa mačkom Pekmeza cara,
idemo žurno kroz neku raž
u pravcu gore Debela laž;
u mene puška odlična roba,
valja mi više od šuplja boba,
u njega topuz iz drena suva
na strah i trepet medvjeđih buva.
Odjednom - gledaj! Trista mu muka!
Evo ti pred nas rogatog vuka!
Repina duga za njim vijuga...''
Raspričan Mačak prede bez kraja
i preko lule nemarno pljucka,
oči mu pune zelena sjaja.
U peći vatra pucka li pucka,
rumene šare po sobi miče
prstima zlatnim predmete tiče,
na zidu slika Mačkove priče,
sve mu na vuka rogatog liče.
Napolju dotle kroz pejzaž divni
i sanke klize djedice Mraza,
zvjezdanim prahom iskri se staza.
A blizu kuće, pod prozor sami,
neznanac neki vješto se skrio.
Koga li svjetlo Mačkovo mami
i ko bi noćni uhoda bio?
Na njemu ćurak, ni nov ni stari,
pa tamno crven i sav se žari,
tinja u snijegu i čudno sijeva
kao da vatra dogorijeva.
Za njim je širok, raspuhan rep,
priznati valja, prilično lijep.
Neznanko tajni, lopovska duša,
podiže glavu i prozor mjeri.
Mačkove priče pažljivo sluša
i njušku svoju lukavo ceri.
Na kraju reče, pogleda svijetla:
,,Ipak ću jednom pojesti pijetla.''
Ubrzo noćnik otpraši snijegom,
zamače repom za prvim brijegom,
pod bukve stare, u bijeli vir.
U kući Mačak pospano zijevnu
i lampa dahom posljednjim sijevnu,
pa naglo zgasnu. Zavlada mir...
A noćnik onaj koji se krio
Mudrijaš lisac glavom je bio.
|
|
|