|
|
|
Pregled
Naziv: NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO IZAS'O
Autor: Skender Kulenovic
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u cetiri duvara.
Celo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Dervis s tespihom u tekiji.
U mejtefu,
u zutoj sufari i bijeloj bradi hodzinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleca,
na uhu crni sapat sejtana,
u srcu prelest saraja dzennetskih
i stravu vatara dzehennemskih,
pred ocima cengel strasnog Azraila
sto dusu vadi iz zila roba Bozijeg.
Djevojkom,
s ledenog Sumeca pod kucom vodu je grabila djugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kucom
mokrim je nanulama klepetala
od muskih je ociju bjezala:
cista da dodje onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.
Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k'o softa
i k'o kadija
pametan.
Uz sokak ga je kroz musebak snivala.
Srmom i jagom u cevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoc ga zazivala:
"Koliko je duga zima bila...."
Na pjesmu: mjesecinu,
na dlanove: caske rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paucinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te icindije,
Djugum i mladost iz ruke joj ispade i Sumece ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
sidjose jendjije.
Grlo i koljena britka strijepnja presjece.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
"Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmici me u daleku tudjinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!"
Premrlo krto joj tijelo
U feredzu,
u kabur tijesan, slijep, zagusljiv
stavise.
K'o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zavise.
K'o s ovim svijetom,
s rodnom se kucom i Sumecem,
u Sumecu suza, majci na prsima,
rastajala.
K'o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesose,
i dva je ata,
k'o na onaj svijet,
zanesenu ponesose
i k'o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoSe.
Usnom i celom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oci,
nikad mu vise u njih ne pogleda.
Nit joj bje softa, niti kadija !
Pred svitanja,
prigusljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluskivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomoscu srne zalud ga je prodobrivala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud docekivala:
Sljepocnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
vec je istrga kljestima pozude.
Poslije svakog poroda,
samijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U cetiri tupa duvara klonulo je othukivala
"Golemo nesto, golemo sam ti skrivila"- Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.
Na tespih zuti suze cehlibara,
na zute usne: zapis koji sapce,
na dlanove: zuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje miloste,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrcinama:
Te noci,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izazeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grcinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.
Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim, urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja, vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva, kirajdzijska...
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...
Skender Kulenovic
|
|
|