Latinica     IPP     KASC   Pregled Naziv: GROMOVO DJULE Autor: Skender Kulenovic Bio sam sasvim sasvim mali, ali ovog se dobro sjecam. Valjda sto je toliko sijevalo i grmilo. Moja rodna kasabica poznata je kao igraliste gromova. Zgnijezdila se na golom nevisokom podnozju planina, koje silazi u neveliko polje. Kad dodje ljetna oluja, gromovi kao krakati svijetli divovi skacu po tim planincinama, sablje njihovih munja i tutanj njihovih tabana utjeraju sve zivo u kasabi u kuce, stale i cumeze, i pozatvaraju u njoj sva vrata i prozore. Nikad se toliko puta svijet ne prekrsti i toliko svetih rijeci iz Kurana ne izgovori. Ljudi salju bogu nijema obecanja da nikad vise nece grijesiti. Jednom tako zaorlja takva oluja, u kuci smo toga popodneva ostali samo mati i ja. Mati u ludoj jurnjavi pozatvara sve prozore, stisnu me u krilo, i, zaklonjeni malo iza prozora, gledamo u bastu. Smrklo se, ali sijevne pa vocke postanu kao da su od zlata i dragog kamenja, i meni onda zao sto takve i ne ostanu. Odmah zatim tresak, koji kao da me svega raznese, pa za njim gromorno valjanje grmljavine, koje ulazi u prozorska stakla i zidove. Priljubim se uz mater, a lijepo mi. Onda line u vocnjak, kao da neko odozgo zalijeva kantama. Grane se povijaju do zemlje, zao mi ih, drage nase vocke, jadnice - nemaju se nikud skloniti. - Majko, sto ce tolika kisa? - pitam. Mati, stisla me, zmiri, uzurbano sapce nekakve, potpuno mi nerazumljive, rijeci. (Poslije sam saznao: rijeci iz Kurana.) - Hoce li, majko, jos jednom onako? - pitam, jedva cekajuci da tresne. Mati me blago udari po potiljku, a grom, kao da me cuo, prasnu, udari u sred baste. Vidjeh usijan plavicast kolut, kao da na zemlju pade sjajna tepsija pa je nestade. Mati me trkom iznese u divanhanu. - Sine, ne zovi ih vise! - dasce, ljubi me gdje stigne. - Izgorjecemo. Poslije, kad je oluja otisla, iznijela me u vocnjak. Vrti se oko ovog mjesta gdje je udario grom, spusta me iz naramka i rascesljava travu, trazi nesto, a niceg nema. Tek mnogo poslije, saznao sam sta je trazila. djule gromovo. Nije, kazu, veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nadje pa zakopa negdje pred kucna vrata, dokle ga tako drzi, kuca ce mu biti sigurna od vatre, od puske i noza, od kradje i vradzbine. Mora da sam tako jos u najranijem djetinjstvu sklopio prijateljstvo s gromovima. Poslije mnogo godina, jedne mrkle noci na planini Vlasicu, udarali su svud oko mene, kao vatrena kisa-sropac, a jednoga dana nasao sam se na Vranici planini u samim oblacima, gdje su oko mene igrali djavolsko kolo. Nijedan me nije htio. Bilo je tako nekoliko puta i u ratu, medju kursumima i granatama. Da mi dva brata nisu poginula, prosto bih povjerovao da je mati nasla, i tajno negdje zakopala, gromovo djule. Vjerujem i ne vjerujem, ali i danas trazim gdje ga je zakopala.