Glavna strana
Tekstovi
Uslovi kori"stenja
Privatnost
Kontakt informacija
Google

Korisni linkovi
Link prema nama

          Latinica     IPP     KASC  
Pregled

Naziv: GROMOVO ĐULE
Autor: Skender Kulenović

Bio sam sasvim sasvim mali, ali ovog se dobro sjećam. Valjda što
je toliko sijevalo i grmilo.
Moja rodna kasabica poznata je kao igralište gromova. Zgnijezdila se
na golom nevisokom podnožju planina, koje silazi u neveliko polje.
Kad dođe ljetna oluja, gromovi kao krakati svijetli divovi skaču po
tim planinčinama, sablje njihovih munja i tutanj njihovih tabana
utjeraju sve živo u kasabi u kuće, štale i ćumeze, i pozatvaraju u
njoj sva vrata i prozore. Nikad se toliko puta svijet ne prekrsti i
toliko svetih riječi iz Kurana ne izgovori. Ljudi šalju bogu nijema
obećanja da nikad više neće griješiti.
Jednom tako zaorlja takva oluja, u kući smo toga popodneva ostali samo
mati i ja. Mati u ludoj jurnjavi pozatvara sve prozore, stisnu me u
krilo, i, zaklonjeni malo iza prozora, gledamo u baštu. Smrklo se, ali
sijevne pa voćke postanu kao da su od zlata i dragog kamenja, i meni
onda žao što takve i ne ostanu. Odmah zatim tresak, koji kao da me
svega raznese, pa za njim gromorno valjanje grmljavine, koje ulazi u
prozorska stakla i zidove. Priljubim se uz mater, a lijepo mi. Onda
line u voćnjak, kao da neko odozgo zalijeva kantama. Grane se povijaju
do zemlje, žao mi ih, drage naše voćke, jadnice - nemaju se nikud
skloniti.
- Majko, što će tolika kiša? - pitam. Mati, stisla me, žmiri, užurbano
šapće nekakve, potpuno mi nerazumljive, riječi. (Poslije sam saznao:
riječi iz Kurana.)
- Hoće li, majko, još jednom onako? - pitam, jedva čekajući da tresne.
Mati me blago udari po potiljku, a grom, kao da me čuo, prasnu, udari
u sred bašte. Viđeh usijan plavičast kolut, kao da na zemlju pade
sjajna tepsija pa je nestade.
Mati me trkom iznese u divanhanu.
- Sine, ne zovi ih više! - dašće, ljubi me gdje stigne. - Izgorjećemo.
Poslije, kad je oluja otišla, iznijela me u voćnjak. Vrti se oko ovog
mjesta gdje je udario grom, spušta me iz naramka i raščešljava travu,
traži nešto, a ničeg nema.
Tek mnogo poslije, saznao sam šta je tražila. đule gromovo. Nije,
kažu, veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nađe pa zakopa negdje
pred kućna vrata, dokle ga tako drži, kuća će mu biti sigurna od
vatre, od puške i noža, od krađe i vradžbine.
Mora da sam tako još u najranijem đetinjstvu sklopio prijateljstvo s
gromovima. Poslije mnogo godina, jedne mrkle noći na planini Vlašiću,
udarali su svud oko mene, kao vatrena kiša-šropac, a jednoga dana
našao sam se na Vranici planini u samim oblacima, gdje su oko mene
igrali đavolsko kolo. Nijedan me nije htio. Bilo je tako nekoliko puta
i u ratu, među kuršumima i granatama.
Da mi dva brata nisu poginula, prosto bih povjerovao da je mati našla,
i tajno negdje zakopala, gromovo đule.
Vjerujem i ne vjerujem, ali i danas tražim gdje ga je zakopala.